Dani(j)el Simić: Sa obale Azovskog mora

Piše Dani(j)el Simić, osnivač portala Frontal.srb

Nijesam tačno siguran s kim idem. Ni s kim se sastajemo. Tek što završavam uključenje za RTRS, poziva me čovjek po imenu Igor. Stižem da pojedem konzervu kiljke u paradajz sosu. I trčim. Letim. Onda opet čekam. Takve situacije me uvijek sjete na srbski opis vojske: Žuriš da bi čekao. Čekaš da bi žurio.

Zadihan je i Roberto di Mateo. Rimljanin rođen u Bariju, kojem je polovan ruski koji pričam zlatan. Jedina veza sa svijetom oko njega. Igor dovozi crni terenac i otvara gepek prepun mješovite robe. Nešto ostavlja, nešto mu pomažemo da odnese nazad u sobu, kako bi se oslobodila sjedišta. Pridružuje nam se i sijed čovjek, koji kaže da mu je ime "kao kod Puškina". Aleksandar Sergejevič. Ali ne idemo još u Marijupolj.

Dok Igor za volanom traži da Bobu prevedem priču o Suvorovljevom pohodu preko Alpa iz 1799. godine, stižemo do benzinske pumpe. Na njoj hitna pomoć sa natpisom Harcisk toči veliko metalno bure umjesto pacijenta. Zatim supermarket.

Kupih sebi vodu. Oni tri puna kolica. Tu je još jedan crni terenac, dva uniformisana čovjeka sa oružjem i jedan mlađi koji kaže da su ga iz Raša Tudej na ruskom poslali na prvi zadatak. Šljemove i pancire vadimo iz prtljažnika i stavljamo pod noge. Ostatak slobodnog prostora i u kabini, prepunjen je artiklima široke potrošnje. Ranci su nam u krilu. Pod sjedištem mi je rep iskorištenog minobacačkog projektila. Snjarad. Bojepripas. Više toga u leđa vozačkog sjedišta zadjenute neke novine, ljuti čili čips i ukrašena kutija. U njoj ikona Sv. Nikolaja čudotvorca.

Mada na kolima nema tablica, Igor ne staje na blokpostu. Ni na jednom. Preziva se Kimakovski i bio je četiri godine u ukrajinskom zatvoru. Zarobili su ga u Debaljcevu jer ga je pogrešan put odveo na neprijateljsku stranu. Sada je savjetnik predsjednika DNR, Denisa Pušilina. Aleksandar je bio tri mjeseca u tjurmi. Iz Marijupolja je. Uhapsili ga zbog neslaganja sa prevratničkim vlastima. Obojicu su razmijenili 2019. godine. Idu, nose pomoć i prate stanje. Idu skoro svaki dan, već dvije sedmice.

Znam put. Znao bih otići sad sam. Dan je i sija sunce. Između Nikolajevke i Bugasa, na mjestu gdje je tukla artiljerija iz okružene Volnovahe, vidim crne tragove u zelenim njivama. Prilično je blizu, ali ima još i bliže. Odmah pored puta. Pred kola istrčavaju fazani. I muški i ženski. Čim ljudi zadivljaju, priroda se opitomi.

Suprotno pravcu do Jalte i Odese, na izlazu iz Marijupolja kolona civila koji napuštaju grad. Svi moraju prvo proći filtraciju. Rusi koriste baš taj izraz. Tek onda mogu izaći. Nakon poznatih prizora popaljenog i razorenog grada, kuda sam prošao ranije, skrećemo u crkveno dvorište. Zlatna krljušt po lukovicama kupole ruske crkve. Najstarija crkva u gradu. Iz 1993. godine. Unutra puno. Na službi u jedan glas pjevaju očenaš. Prepoznajem, razumijem, shvatam. U tim pogledima isti smo narod. Ne samo u jeziku i vjeri. Mada, nema baš puno više od toga što čini neku naciju.

Sljedeća je Avenija metalurga. S jedne strane izgorjela i izlupana stambena socrealistička kocka, sa druge neoklasicistička zgrada Filharmonije i spomenik upravo Puškinu. Plakati koji kažu da se trebao svirati džez 25. februara. Između napušten ruski BMP. Borbena mašina pješadije. Jedina muzika koja se čuje sad, jeste lupa i škripa limova sa polupanih zgrada. Vjetar ponekad napravi krešendo, otkidajući neki pleh. Udara činelom rata o zemlju.

Kristalni lusteri gore, mermerni podovi dole. Mrkli mrak. Uključujem far na kameri i sporazumijevamo se za nekim bakicama koje sjede na improvizovanim krevetima. Svi ti ljudi žele da pričaju sa novinarima. Za razliku od građana Donjecka. U tome vide ne samo izduvnu granu za svoju patnju i muku, već i nadu da će im se poboljšati stanje, kad drugi vide kako im je.

Na strane glasove, iz prostora koji koriste kao kuhinju izlazi starija žena. Sama govori ono što sam čuo na više mjesta. Zgrade su gađali, razorili i zapalili, vojnici Oružanih snaga Ukrajine. Još dok u gradu nije bio ni jedan ruski vojnik. Pitam zašto. Kaže: Zato što su osjetili da im je kraj. Pa kad je njima kraj, onda ne treba da bude ni grada, ni nas živih.

Potom ulazimo u zgradu SBU. Službe bezbjednosti Ukrajine. Silazimo u podrum. Igor i Aleksandar se vraćaju tamo gdje su ih tukli. Kaže, najgore je bilo kad ga polegnu na klupu, obore mu glavu da visi i stave krpu preko lica. Onda nalivaju vodu.

Na putu prema obali i luci krš, cigla, tenk, grane, kamion, debla, čaure, neeksplodirane granate, pečeni ljudi, panciri, šljemovi. Kao što se pred filharmoniom iznenadih kada su plavci iz Ministarstva za vanredne situacije izvadili mrtvaca iz žbunja gdje sam već prolazio, a nijesam ga primjetio, jedva u zgnječenoj masi rebara i mesa poznajem ljudsku vilicu. Sam za sebe mislim da sam bolestan, jer osjećam miris pečenja. Šta da radim kad je tako. Još mi je u nosu. Kao i zvuk aviobombi i raketa iz sistema Grad, koji udaraju oko dimnjaka Azovstalja.

U Gagarinskoj ulici, Irina Triofan kaže kako su joj Azovci ubili brata. Samo jer im je nešto ružno rekao. Ne mogu da izbrišem njeno od plača crveno, a otupilo i neoprano lice. Nalazim paklu cigara u kolima i dajem joj. Sramota me njene zahvalnosti. Iza zgrade na par koraka od ulaza, gdje ljudi sjede i kuhaju, leži mrtvac iz uvoda. Jedna žena me vodi i pokazuje improvizovano groblje. Na nekim krstovima od lajsni i letvica nešto piše, neki su samo krstovi. Plitko smo ih zakopali. Gladni smo, niko nije imao više snage.

Odatle kroz mučne prizore ljudi u ruševinama, koji nose humanitarnu pomoć iz Rusije, idemo da Aleksandar pogleda svoj stan. Još brže se vraćamo jer smo probili gumu. Oročeni smo njenim izduvavanjem. U sljedećem trenutku se hvatam kako mijenjam točak na Nisan Ekstrejlu u crkvenom dvorištu u Marijupolju. Kao sa igumanom Đurđevih stupova, kada sam brzinski vulkanizerovao na Metohiji, da Šiptari ne vide popa u kolima.

Zahvaljujući brzom remontu, stižemo da pogledamo tek začišćenu fabriku Iljiča. Na prilazu njoj puno mrtvih ljudi leži po cesti. Niko ih ne sklanja. Opasno je. Ekspolozije ne prestaju. Avioni huče. Mrkli je mrak sve obuzeo. To primjećujem samo jer se ne može više fotografisati. Uskoro više ništa ne vidim. Počinje kiša i hladnoća. Čujem samo kako šušti voda po asfaltu i blatobranima.

Vraćamo se za Donjeck noću. Staje se na svaki blokpost.

Priredio Dani(j)el Simić, osnivač portala Frontal.srb